Osamdeseti dan
subota , 09.08.2014.Doha. Sad i ovdje, na ovome mjestu i u ovome prostoru završava mojih osamdeset dana puta. Završava jedno razdoblje meni toliko upečatljivo da mogu samo biti zahvalan što sam ga imao prilike doživjeti, što sam imao prilike vidjeti sva ta lica, upoznati sve te ljude, sve te kulture, običaje, jezike. Nakon osamdeset dana što sam ih proveo na putu sutra je dan kada se vračam svojim najbližima. Hvala svima koji su putovali samnom, hvala svima kojima sam bio u mislima i kada meni nisu bili, hvala svima, beskrajna hvala.
U ovih osamdeset dana sam se nalazio na tri kontinenta, nalazio sam se u pet država, posjetio ih tri, promjenio sedam letova, prošao tisuće kilometara, vidio bezbroj gradova, živio u samostanu, radio u sirotištu, pio i jeo, vidio i mirisao što nikada prije nisam. Osamdeset dana sam zamrznuo svakodnevnicu, zamrznuo život, zaboravio na sve probleme, zaboravio na sve što sam do sada vidio. Osamdeset dana sam hodao, upijao i učio, osamdeset dana sam bio daleko od svoje stvarnosti, daleko od prijatelja, daleko od obitelji, od voljenih, daleko od svega.
Iako sam sa jedne strane sretan što se vraćam, sa druge sam strane tužan što je došao kraj ovome razdoblju. Ovo razdoblje ću pamtiti zauvijek, a vjerujem kako će ono i mene. Po čemu neznam, ali hoće. Kao što je i svaki odnos uzajaman, tako je i ovaj bio. Koliko se otvoriš, koliko daješ, toliko ćeš i dobiti. Puno sam dao, a još više dobio. Dobio sam imam osiječaj horizont, beskrajan. Dobio sam nešto što će nažalost rijetki imati priliku dobiti, a to je mudrost i spoznaja da nije sve u onome opipljivome, nije sve u onome što možemo dotaknuti. Ima mnogo toga što nikada nećemo biti u stanju dotaknuti niti vrhovima naših deset prstiju a ipak nam upravo to čini život lagodnijim i veselijim. Što to točno jest to ću svakome prepustiti na maštu. Sad još bolje znam da nije sve onako kako se čini, nije sve onako kako nas uče, nije sve onako kako nam je nametnuto.
Bit je u tome da svatko od nas pronađe onaj mali kutak svemira u kojem može biti u skladu sa samim sobom, onako istinski i bezuvjetno. Svatko može pronaći taj kutak, netko će prije, netko kasnije, netko će možda lutati cijeli život a da ga ne pronađe. Taj netko je vjerojatno često bio blizu ali nikada nije imao snage spoznati svoju okolinu.
Koliko god vjerovali da su nam mogučnosti ogranićene, uvjeren sam da nije tako. Svatko može ostvariti svoje snove, svatko može igrati glavnu ulogu u svom filmu a ne stalno gledati na nećiji tuđi život i tako u svoj toj mašti propustiti i onaj poslijednji vlak. Potrebno je da osvijestimo sami sebe, da uvidimo gdje se sada nalazimo i gdje želimo stići, danas, sutra, za mjesec ili godinu dana. Život nije bajka, život je trnoviti i kameniti put pun uspona i padova, a kada dođemo do kraja puta onda moramo moći pogledati iza sebe, čistog obraza znajući da smo sve učinili u svojoj moći da se maknemo sa točke. Što je sreća to svatko mora znati za sebe, ali ako budemo svoju sreću gradili na tuđoj tuzi onda sam siguran da nešto krivo radimo, da smo skrenuli sa puta i da se moramo što prije vratiti kako nebi zalutali u beskrajnost. Iz nje više nema izlaza, do kraja puta biti ćemo zarobljeni u njoj, završiti ćemo put i žaliti za svakim trenutkom kojeg smo gledali i bivali.
Nije dragocijeno zlato, nije dragocijen novac, dragocijeno je vrijeme koje će budemo li tratili na ludosti i nerazum nestati. Vrijeme leti, svakim trenutkom sve ga je manje, vratiti ga nemožemo. Ono što smo napravili, izrekli, uvijek će ostati negdje, uvijek će ostaviti trag za nama ali ga vratiti nećemo moći koliko god to htijeli ili koliko god tome žudili. Malo je stvari koje nemožemo vratiti, vrijeme je svakako jedno od tih. Upravo zato je dragocijeno, upravo zato je neprocijenjivo. Vrijeme.
Doha, 09.08.2014.
komentiraj (5) * ispiši * #
Sedamdesetideveti dan
petak , 08.08.2014.Doha. Nakon što sam sinoć kasno stigao u Dohu uspio sam stijeći prve dojmove o ovom doista posebnom gradu. Doha je glavni grad države Katar koja se nalazi na arapskom poluotoku, a u glavnome gradu živi oko devedeset posto svih stanovnika Katara.
Nakon što sam cijeli dan proveo u razgledavanju obišao sam večinu grada koji je na očigled jedno veliko gradilište. Kada kod i gdje god da pogledate imate priliku vidjeti nove megalomanske projekte, jedan od takvih koji je poprilično dovršen i u funkciji je The Pearl. Umjetni otok koji služi kao svojevrsno rezidencijalno područje gdje pravo na vlasništvo nekretnina mogu stijeći i strani državljani. Bliještavilo vas prati gdje kod pogledali a ovo naočigled beskrajno materijalno bogatstvo vas zapanjuje svakim korakom sve više.
Nafta je ovoj maloj državici donijela bogatstvo nezamislivih razmjera, bogatstvo koje stanovnike ovog poluotoka ipak nije uspijelo udaljiti od onih tradiconalnih vrijednosti, vjere i kulture.
„Birajte bitke dovoljno velike da bi bile važne, ali dovoljno male da pobijedite.“
- Jonathan Kozol
Doha, 08.08.2014.
komentiraj (2) * ispiši * #
Sedamdesetiosmi dan
četvrtak , 07.08.2014.Doha. Nakon što sam se jučer sa svima pozdravio, danas sam se morao pozdraviti i od afričkog kontinenta. Stigao sam na Arapski poluotok, zadnje odredište ovoga moga puta. Nakon nekoliko sati leta iz Nairobija, evo me u Dohi, glavnome gradu Katra. Drugi kontinent, druga kultura, sasvim drugi život.
Proteklih nekoliko dana mi se akumulirao umor tako da ću sada ravno u krevet i nebudim se prije sutrašnjeg podneva nakon čega planiram u temeljiti obilazak grada kada ću objaviti predzadnji post ovoga putovanja.
„Što vrijedi galopirati ako se krećemo u pogrešnom pravcu.“
- Rudjard Kipling
Doha, 07.08.2014.
komentiraj (1) * ispiši * #
Sedamdesetisedmi dan
srijeda , 06.08.2014.Subukia. Srijeda je. Zadnji moj dan u samostanu je završio. Iako sam planirao već danas otići za Nairobi od kuda sutra imam let za Dohu, odlučio sam ovdje ipak ostati do zadnjega trenutka te se sutra u ranim jutarnjim satima uputiti prema glavnome kenijskome gradu.
Vrijeme sam iskoristio da se pozdravim sa svima koji su mi obilježili moje tjedne ovdje. Mnogo je njih koji će mi faliti i koje se nadam jednoga dana u životu ponovno sresti. Zahvaljujući njima ovaj moj boravak bio je puno nasmijaniji i slađi nego li sam očekivao da će biti. Osiječao sam se kao doma, među svojim najmilijima i najdražima. Sutra rano ujutro krećem na put, još nisam spakirao stvari te se nadam da na isto neću potrošiti toliko vremena kao inaće.
„Iako putujemo svijetom da nađemo ljepotu, moramo je nositi sa sobom ili je nećemo naći.“
- Ralph Waldo Emerson
Subukia, 06.08.2014.
komentiraj (1) * ispiši * #
Sedamdesetišesti dan
utorak , 05.08.2014.Subukia. Došao je i ovaj dan, dan kada sam se oprostio sa onim najmanjima obzirom da ih barem za sada ponovno vidjeti neću. Znam da su upravo oni zaslužni što sam otvorio oći, i upravo su oni bili razlog mog dolaska. Sad se približio kraj jednom od najlijepših i najuzbudljivijih razdoblja u mom životu za koje se nadam da će se kad tad ponoviti.
Postoje mnogi trenuci tijekom našeg bivanja koje nam obilježe cijeli ostatak života, za mene je ovih osamdeset dana jedan takav trenutak. Imao sam ih do sada nekoliko, ili te odvedu u desno, neka u lijevu, neka te čak unazade. Koliko god se odluke koje danas donesemo čine bezaslene, one će itekako obilježiti naš put na ovome svijetu i odvest nas nekad tamo gdje nikada nismo očekivali da ćemo biti.
Danas sam se oprostio od djece, sutra već ću se oprostiti od svih volontera, posjetitelja i fratara koji su se našli na istome mjestu i u isto vrijeme kao i ja.
„O moralu znam samo toliko da je moralno ono poslije čega se dobro osjećate, a nemoralno ono poslije čega se osjećate loše.“
- Ernest Hemingway
Subukia, 05.08.2014.
komentiraj (1) * ispiši * #
Sedamdesetipeti dan
ponedjeljak , 04.08.2014.Subukia. Do kraja ovoga tjedna planiram biti na putu doma, veselim se povratku iako znam kako će mi ovo razdoblje života faliti. Oduvijek smatram kako je veliko bogatstvo upoznati nove kulture, nove ljude i nove običaje, otvoriti oči prema svijetu i prepoznati kako ovaj svijet nije samo okrugao, već i šarolik. Što više gledamo oko sebe, sve više sanjamo, a što više sanjamo to imamo više razloga težiti prema zvijezdama.
Daleko od toga da nam nije najlijepše na mjestu kojeg zovemo dom, u tom smislu blago onima koji su pronašli svoj dom. Neki od nas lutaju cijeli život a da ga ne pronađu, ili pak ne prepoznaju. Ja ih zovem lutalice, a možda i za sebe mislim da sam od takve vrste.
„Kako ćeš upoznati samoga sebe? Promatranjem nikada, ali zato djelovanjem da.“
- Johann Wolfgang von Goethe
Subukia, 04.08.2014.
komentiraj (1) * ispiši * #
Sedamdesetičetvrti dan
nedjelja , 03.08.2014.Subukia. Toliko sam već pisao o ovim nedjeljama da više ni sam ne znam što bi nadodao. Doručak, misa, odmaranje, večera, druženje, spavanja. Ako iti jedan dan u tjednu nije u mogučnosti se pohvaliti krativnošću onda je to nedjelja.
Obzirom da je danas ipak moja zadnja nedjelja u sirotištu (sljedeću već ću biti na putu ka doma), priliku sam iskoristio da se na prikladan način oprostim od dijece. Prikladan u ovom slučaju znači da sam kupio namirnice kojima će im se skuhati malo bolji ručak nego li inače poštujući onu staru ali nikad ne zaboravljenu, „Ljubav ide kroz želudac“.
Iako znam kako ću još dan dva provesti sa njima, oprostiti se danas od njih mi je jako teško palo. Navikne se čovjek na sva ta lica, na sve te osmijehe, na svu tu radost i veselje u njihovim očim. Navikne se čovjek na to da nekome može uveliko uljepšati svakodnevnicu a pri tom ne kupujući skupe poklone ili slično.
„Dvije su stvari kojima svi težimo u životu: prvo je da dobijemo ono što želimo, a drugo da u tomu uživamo. Rijetki uspijevaju ovo drugo.“
- Ronald Eustace Psmith
Subukia, 03.08.2014.
komentiraj (1) * ispiši * #
Sedamdesetitreći dan
subota , 02.08.2014.Subukia. Zadnji vikend na ovome mjestu otvorio je svoja vrata. Pitam se već sada dali je moguće da sam sve ovo doživio, da sam bio ovdje, da ću nastaviti bez ovoga. Nakon skoro pa tri mjeseca osiječam se kao da sam doma, da nikad nigdje drugdje nisam živio. Upoznao sam nove ljude, stekao nova prijateljstva, ponovno sam naučio što je ljubav i istinska sreća, ponovno gledam svojim očima.
Koja je cijena toga svega? Nema je. Ponovno disati punim plučima neprocijenjivo je. Nema cijene i ne može se kupiti. Nema početka ni kraja.
„Najsigurniji način da postanete dosadni je da sve kažete.“
- Francois Marie Arouet de Voltaire
Subukia, 02.08.2014.
komentiraj (1) * ispiši * #
Sedamdesetidrugi dan
petak , 01.08.2014.Subukia. Danas je prvi dan kolovoza. Pitam se može li biti bolje obzirom da je danas za mnoge kraj radnoga tjedan a prvi dan u mjesecu uvijek na neki način znači i početak novoga razdoblja, zatvaramo vrata iza sebe i otvaramo novu stranicu u knjizi koju možemo nazvati „365 dana“.
Nakon što sam daleko od doma proveo dio svibnja, cijeli lipanj, cijeli srpanj, sad mi je ostalo samo još nekoliko dana ovoga kolovoza da se vratim nazad gdje mi je život stao. Pod život više mislim na svakodnevnicu nego li na život kao život. Osiječam se kao da sam gledao neki film, usred se filma ustao i otišao u kupaonu umiti lice hladnom vodom. Dok sam lice umivao prošlo mi je ovih osamdeset dana puta, vrijeme me osviježilo, ispunilo i otvorilo oči. Kada se vratim pred film jedan dio će mi biti nepoznanica jer nisam zaustavio film, film možda jesam i mogao ali svakodnevnicu i život nisam. Vjerujem da će mi trebati neko vrijeme da pohvatam sve konce koje sam naočigled ispustio iz ruku. Film ću i dalje gledati, a možda zaslužim i glavnu ulogu.
„Generalno, čovjek vrlo malo duguje onom s čime je rođen. Čovjek je ono što napravi od sebe.“
- Alexander Graham Bell
Subukia, 01.08.2014.
komentiraj (1) * ispiši * #
Sedamdesetiprvi dan
četvrtak , 31.07.2014.Subukia. Dan kao i mnogo njih dosada prošao mi je dok sam gledao one stare već davnih dana prožvakane slike. Siječam se prvoga tjedna kojeg sam proveo u samostanu i sirotištu, bio je uveliko emotivniji tjedan za mene ukoliko ga uspoređujem sa ovim. Čovjek se navikne na sve pa i na ovu sirotu oko sebe. Kad kažem sirotu onda ne želim podcijeniti ili nešto slično.
U našim očima možda izgleda kao sirota jer ljudi ne raspolažu svakodnevno onim malim stvarima na koje smo mi navikli i za koje smatramo da su nam potrebni kao zrak koji dišemo, za koje mislimo da su nam potrebni jer bez njih život nebi bio vrijedan življenja. Ovih zadnjih sedamdesetdana uspio sam se uvjeriti u suprotno. Materijalno nam nije potrebno ništa da bi bili emocionalno ispunjeni, a mi to vrlo često nismo jer ukoliko nas materijalna strana ne zadovoljava nametnuti standard onda nam emotivna strana pati.
„Nije problem u tomu kad netko ne vidi rješenje. Problem je kad ne vidi problem.“
- Gilbert Keith Chesterton
Subukia, 31.07.2014.
komentiraj (1) * ispiši * #
